Upravo odsutnost iz kanona čini Josipa Horvata svojevrsnom neispisanom pločom, likom razmjerno čistim od sedimenata “ocjena i mišljenja” prethodnih generacija, i stoga privlačnim za nas. Neinterpretirani, “neobrađeni” Horvat postaje točka s koje možemo početi drugačije razgledavati onu prošlost čijim su nas “ispravnim interpretacijama”; razgledavati je, na primjer, sa sviješću da uz glavni, dominantni akord uvijek postoje i drugačiji suzvuci